Pavao Jozić čeka nastup u Tokiju: Život je pokret! Probudi se! Kreni!

Naš proslavljeni paraolimpijac, stolnotenisač Pavao Jozić, član Stolnoteniskog kluba Sinergija iz Samobora, čeka svoj nastup na Paraolimpijskim igre u Tokiju...

Kako ste reagirali kada ste saznali da ste se plasirali na Paraolimpijske igre? Kakva su vaša očekivanja u Tokiju?

Bio sam presretan jer Olimpijske igre su san svakog sportaša. Godine i godine rada za taj glavni cilj. Paraolimpijske igre su vrh sportaševe karijere i u Paraolimpizmu predstavljaju probir najboljih sportaša u tom trenutku. Drago mi je da se i ja nalazim u tom društvu no tu priča ne staje. Želim se što bolje pripremiti, odigrati najbolje što znam i mogu i napraviti veliku stvar u Tokiju. Bez obzira što su mi to prve igre nadam se dobrom rezultatu.

Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Kada ste prvi put zaigrali stolni tenis i otkrili svoj talent u tom sportu?

Još koju godinu i biti će 20 godina kako se bavim stolnim tenisom. Počeo sam vrlo rano baviti se sportom kao dodatni oblik rehabilitacije i imperativ je bilo poboljšanje mog zdravstvenog stanja. Kroz sport sam dobio i više od zdravlja. Ozbiljnije sam počeo trenirati kada sam sa 16 godina imao meč loptu protiv tada aktualnog paraolimpijskog prvaka iz Pekinga. Nažalost tada nisam bio dovoljno zreo da je uspijem realizirati, ali to mi je bio glavni pokazatelj da se mogu razviti u vrhunskog igrača i da je ispred mene svijetla budućnost, rekao je u razgovoru za hpo.hr.

Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?

Iskreno, vrlo malo toga se promjenilo. Nastavio sam trenirati jednako kao i prije pandemije. Poštovao sam sve upute, poštujem ih i danas, brzo sam se prilagodio i puno radio na sebi. Prošlu godinu sam iskoristio za odmor i višak vremena usmjerio na stvari za koje inače nemam vremena i mislim da mi je to čak više pomoglo nego odmoglo. Mislim da je pandemija najviše naštetila starijim igračima jer teško postižu formu i sportašima koji se nalaze u svom zenitu budući da nema natjecanja i ne mogu to kapitalizirati. Na kraju krajeva biti će vidljivo po rezultatima tko se snašao u pandemiji, a tko nije.

Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?

Kada bih dulje analizirao sigurno bi našao jako puno lijepih sportskih trenutaka. Trenutno se mogu sjetiti trenutka kada sam pobijedio u polufinalu Europskog prvenstva i počeo slaviti zajedno sa izbornikom Emilom Gubicom koji me vodio kroz cijelo prvenstvo. Također vrlo mi je drag trenutak kada sam sa svojim dugogodišnjim timskim kolegom Vjekoslavom Gregorovićem ušao u finale svjetskog prvenstva jer su nam trebale godine rada za taj rezultat.

Postoji li medalja koja vam je iz nekog razloga najdraža?

Trenutno mi je najdraža srebrna medalja sa Europskog prvenstva u Švedskoj, ali ako osvojim medalju na paraolimpijskim igrama onda će mi ta medalja biti najdraža.

Koja je budućnost stolnog tenisa za osobe s invaliditetom u RH? Smatrate li da se u to područje dovoljno ulaže?

Mislim da mi za analizu treba puno više kartica teksta pa ču pokušati ukratko odgovoriti. Standardi koje nameću ostale zemlje su vrlo visoki. Ukoliko mislimo i dalje biti konkurentni na globalnoj i Europskoj razini moramo povećati ulaganja u sadašnje sportaše, jačati klubove i rad sa mladima, obrazovati trenere i svakako poboljšati sportsku infrastrukturu. Sinergijskim djelovanjem klubova, ustanova, saveza i svih razina vlasti možemo vrlo brzo doseći standarde najrazvijenijih zemalja Europe.

Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?

Mirnoća i staloženost u najstresnijim trenucima meča. Mislim da tu svakako odskačem od konkurencije. Naravno to je vrlo teško izvesti, ali postoje tehnike za to.

Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado biste vratili vrijeme i ponovili natjecanje?

Inače ne osvrćem se previše na prošlost. Nakon svakog natjecanja napravim dobru analizu bez obzira na pozitivan ili negativan rezultat. Dobre strane zadržim, loše želim popraviti i idem dalje. Ako bi već trebao istaknuti jedno natjecanje onda je to svakako Europsko prvenstvo 2015. godine u Danskoj. Tamo sam praktički izgubio plasman na paraolimpijske igre u Rio de Janeiro-u. To je bio trenutak kada sam odlučio napraviti velike promjene u svojoj karijeri i ispostavilo se da su to bili dobri potezi jer mi je od tada karijera procvala.

Kakvu biste poruku poslali svima koji lako odustaju misleći kako nisu dovoljno dobri u nekom sportu?

Lakše je za svoje sportske neuspjehe okriviti reket, trenera, nedostatak društvene podrške itd. nego usmjeriti odgovornost na sebe. Današnji sport jedino priznaje svakodnevni, mukotrpan, pametno osmišljen rad i nešto malo talenta. Standardi su vrlo visoko podignuti. Prema tome, moja je poruka svima da vjeruju u svoje sposobnosti, ne odustaju od svojih ciljeva, usmjere se na sadašnjost i na mogućnosti koje stoje pred njima.

Kao što kaže Gustav Krklec: "Život je pokret! Probudi se! Kreni!"