Čvrsti temelji najmlađeg planinarskog doma

Najmlađi planinarski dom u Samoborskom gorju, ujedno jedan od najmlađih u Hrvatskoj, izgrađen je na čvrstim i najstarijim temeljima, ne samo zbog činjenice što je nadograđen na gospodarsku zgradu koja datira iz 1848. godine već su njeni temelji čvrsti jer su građeni na zajedništvu ljudi kakvo ćete danas malo gdje pronaći.

Priča o Planinarskom domu "Cerinski vir" započela je još 2004. godine kada su članovi Udruge Ekospiritus počeli tražiti mjesto koje bi mogli urediti za druženje, planinarenje i "za dušu". To su mjesto pronašli u Cerini na nekadašnjem gospodarskom objektu obitelji Gunčić i okolnim livadama obitelji Grgurić iz Velikog Lipovca.

-Mi smo jedna skupina ljudi koja je godinama zajedno planinarila, družila se, prijateljevala i već smo obnavljali devedesetih godina prošlog stoljeća,  šumarsku kuću na Velikom Lovniku u Samoborskom gorju, pretvarajući je u gostinjac"Sveti Bernard“ ali smo brzo shvatili koliko je teško ulagati u objekt koji nije naše vlasništvo. Tako smo počeli tražiti jedan objekt koji bi bio nama za dušu i za radost i 2004. godine nalazimo ovaj objekt na Cerini,staru zidanu kuću s kamenim boltama. Iako je bila jako ruševna i nije izgledalo obećavajuće kako ćemo mi to bez novaca napraviti, godinu dana kasnije kupili smo prvi dio te kuće. Nakon toga smo kupili štalu i okolna zemljšta, jednostavno nekoliko nas je kroz osobnu žrtvu skupilo novac i kupilo staru gospodarsku zgradu i pripadajuće zemljište -započinje ovu priču Radovan Librić, vjeroučitelj inače s Vrhovčaka kraj Samobora.

- Kada smo kupili prvi dio zgrade razmišljamo što ćemo s objektom i odlučili smo napraviti jedan duhovno-rekreativni centar planinarskog tipa s jednostavnim smještajem. Ono što je vrijedno je to da su mladi ljudi koji su obnavljali taj objekt radili sve sami, rijetko što je radio majstor i to majstori koji su članovi naše udruge, a materijal koji smo ugrađivali dobili smo na poklon od ljudi ili smo ga osobnom žrtvom kupili, dakle sve je napravljeno donacijama-kaže gospodin Librić dodavši kako su radovi trajali godinama jer nisu hitjeli biti opterećeni kreditom.

 

Na ulazu u dvorište Planinarskog doma stoji jedno raspelo, ono je prvo obnovljeno kada su članovi Ekosspiritusa krenuli  s uređenjem planinarskog doma.

- 30-tih godina prošlog stoljeća bilo je jako nevreme u ovom kraju koje je opisano u Hrvatskom planinaru, vinogradi su počeli odlaziti u plast, tlo je klizilo i mještani su se zavjetovali svetom Jurju da nikada neće raditi na njegov blagdan i sve je stalo. Zemljište se smirilo. Svoj zavjet ispunili su 1976. godine podižući raspelo sv. Jurju u čast. tada su krenuli raditi raspelo. Ja sam kao mladić dolazio ovdje na proščenje, a kada smo tu počeli uređivati,zapravo smo počeli od obnove raspela. Cerina je u tom trenutku bila devastirana i zapuštena, obrasle livade korovom, radila su dva vinograda, drugo je sve bilo velika šikara, prvo je trebalo vratiti te livade, otvoriti ju ljepoti košnje i to je bilo fantastično vidjeti cvatnju koja je bila sve ljepša iz godine u godinu – prisjeća se početaka radova Librić.

 

 

- Svaki član je htio ugraditi dio sebe u tu priču,tako su neki radili stolove, žene su radile oltarnike za kućnu kapelicu, neki su poklonili tanjure ili namještaj i sve što je u ovoj kući je poklonjeno-naglašava naš sugovornik dok promatramo prostorije ovog planinarskog doma ispunjene predmetima koji se u današnjim kućanstvima rijetko nađu, uglavnom kao ukrasi.

Nekadašnje jasle zamijenila je kapelica

Osim uređenog planinarskog doma u zidanoj kući, u nekadašnoj štali koja je bila kraj velike gospodarske zgrade još su našli jasle, a vonj životinja koje su tu obitavale desetljećima još se osjetio. Na mjesto štale premještena je stara drvena kuća iz Krašića prilagođena samoborskom tipu tradicijske kuće.

- Štalu smo srušili i na tom mjestu smo uredili kapelicu koja je 2011. posvećena svetom Izidoru Seljaku. Svetac je to koji je zaštitnik Madrida i u Zagorju je poznatiji kao sveti Žiga. Obično se prikazuje u narodnoj nošnji jer zaštitnik svih koji se bave poljoprivredom,voćnjacima, svime što zemlja daje.

 

Govoreći o voćnjacima članovi udruge posebno su ponosni i na mali tradicijski vrt koji su uredili uz planinarski dom.

-Htjeli smo propagirati domaće sorte voća i povrća, pa smo otvorili tradicijski vrt u kojem je povrće sjemena naših domaćih sorti koje su bake naslijedile i čuvale ih po 50 godina. Tu sadimo luk, paradajz, mahune i još desetak vrsta povrća. Svake se godine ostavlja sjeme za sljedeću godinu kako bi se sadnja nastavila,ima trajnica cvijeća koje smo skupili iz samoborskih vrtova, nekoliko voćaka, a članovi su svojim rukama napravili i drvenu ogradu kako bi imali sve elemente tradicijskog vrta- pripovijeda Radovan.

 

 

Kamen po kamen…planinarski dom!

-Nismo imali novaca, ali povezivanjem ljudi pokazalo se da će ići korak po korak,otprilike je kroz svaku godinu uloženo 70 tisuća kuna, koje nismo dobili u novcu već u stvarima i donacijama. Jednu od većih donacija dobili smo od Glasa Koncila, ravnatelj Nedjeljko Pintarić donirao nam je crijep, kao donaciju smo dobili i kamin, jedan svećenik nam je poklonio hrastovinu koja se sušila  pet godina kako bi od nje napravili stolove tako je, korak po korak, dom je rastao-prisjeća se gospodin Librić dodavši kako su unutar objekta prvo uredili gornju prostoriju koja je ostala u najizvornijem obliku iz vremena gradnje , a gdje su se održavali prvi sastanci, mise i druženja zajednice.

Ozbiljniji radovi krenuli su 2007. godine kada članovi kupuju dio cementa, ljudi su darovali šoder,pjesak, i krenula je betonaža ploče na kojoj je danas nadograđen dio planinarskog doma, a sve zahvaljujući volonterima.

-Najljepše u svemu bilo je to zajedništvo, jednom se na radnu akciju odazvalo 42 ljudi svi su pomagali kako znaju, radili, i imali su tri obroka u danu, Bog se pobrinuo da ne oskudjevamo. kroz te radne akcije su se ljudi povezivali, sprijateljili, pokumili, vjenčali. Uz sve radove Zajednica je razvila razne sekcije i putovali smo, planinarili, imali susrete-kaže Radovan.

 

Prva faza objekta otvorena je 2011. godine, a sve je bilo dovršeno prošle godine u kolovozu.

- Lani je bilo preko 320 ljudi na otvorenju kompletnog objekta, bila je to prekrasna fešta objekta koji je postao planinarski dom na 331 metru nadmorske visine kao najmlađi planinarski dom Samoborskog gorja, izgrađen u najstarijem objektu, 155. po redu u Hrvatskoj. Sav uložen trud ove zajednice isplatio se, iako, kažu, i danas neki ne vjeruju da su uspjeli sve to napraviti bez većih sredstava.

-Mnogi nam ne vjeruju kako smo uspjeli sami prikupiti sredstva i ne vjeruju da smo kao mala „družba Pere Kvržice“ sve skupili, a sada mnogi žele biti dio te priče. To zajedništvo je primamljivo i drugim ljudima je okupljamo osobe različitih talenta i ako god treba nešto napraviti  uvijek se javi tko može i zna oko toga pomoći. Neki članovi posebno su vezani za ovaj dom da ovdje pozivaju prijatelje, slave krstitke i slično-priča nam Librić.

 

Etno kutak u svim prostorijama

U ovom planinarskom domu gotovo da nema sobe koju ne krase starinski predmeti koji čine jednu etnografsku zbirku ovog kraja, svaka soba je svojevrsni etno kutak.

-Moja baka Barbara Librić umrla je 1992. godine i ostavila nekoliko etno predmeta koje sam sačuvao i krenuo s prikupljanjem etnografske zbirke. Ljudi su mi sami darovali slične predmete, posebno nošnje, jer sam bio zainteresiran za očuvanje istih. Kada je društvo sv. Izidora seljaka osnovano 2010. godine, prikupili smo 700 predmeta i tada je Konzervatorski zavod Ministarstva kulture  ocijenilo te predmete visoko kvalitetnima, uslijedila je velika akcija stvaranja kartoteke i popisali smo sve predmete izmjerili ih i tu zbirku Udruge Ekospiritus i obitelji Librić je Ministarstvo kulture zaštitilo i proglasilo kulturnim dobrom- kaže Librić o zbirci koja broji 100-tinjak narodnih nošnji.

 

Planinari polako svraćaju

Priča o Cerinskom viru tek bi trebala zaživjeti među planinarima, a do tada neće biti pusto u ovom domu jer nerijetko tu borave grupe mladih na druženjima, duhovnim obnovama, planinarenju.

-Dolaze već planinari koji prolaze iz Smerovišča za Japetić preko izvora,Cerinskog vira, na tom putu skupljaju žigove, ali najviše dolaze mladi,djeca duhovne grupe, na primjer organizirano učimo djecu kako podići šator,kako boraviti u planini, i iznenađujuće je da jedan velik broj ljudi nikad kobasicu nije pekao na logorskoj vatri,moji gimnazijalci se čude krijesnicama,svi koji dođu opuste se na ovim livadama uz logorsku vatru,nastojimo ih zaposliti i educirati o boravku u planini-kaže naš sugovornik. Zasad je većina posjetitelja naših članova, ali očekujemo i druge ljude, planinare, prolaznike.

Izvor približili izletnicima

Iako je planinarski dom završen i otvoren, radovi na Cerini nisu stali. Baš ovog mjeseca organizirana je nova radna petodnevna akcija tijekom koje su se članovi Ekosspiritusa „bacili“ na uređenje prilaza potoku Javorec i samog izvora po kojem je planinarski dom dobio ime-„Cerinskog vira“.

 

-I prije su članovi uređivali puteve do Cerinskog vira, ali zbog eksploatacije šuma potok je devastiran i bio je neprepoznatljiv. Očistili smo potok, napravili dva mosta preko Javorca da se lakše dođe do Vira, postavili klupice i sljedeće godine na tom mjestu planiramo piknikom obilježiti 90 godina od otkrivanja najljepšeg slapa Samoborskog gorja, kojeg su planinari „otkrili“, davne 1927 godine, spuštajući se iz Japetića-ističe Librić.

Nekad su se u tim prirodnim kamenim kotlima kupala djeca,stari su dolazili u hlad šume, seljaci su imali pet vapnenica,pripovjeda nam sugovornik i dodaje kako su jedne ostatke vapnenica iskopali prilikom uređenja okoliša uz potok. Nekad je to bio rijedak način kako su ljudi mogli zaraditi, a danas tek dio povijesti samoborskog kraja koju i sami možete doživjeti posjetite li Cerinski vir.

 

-Svi planinari mogu doći ovdje i dobrodošli su razgledati dom, imamo i kuhinju u kojoj se pripremaju jednostavna jela , ali meni se može dogovoriti, obično naše kuharice koje se volonterski izmjenjuju to pripremaju tradicionalna jela do kojih mi držimo samoborska kotlovina, študla ili tenki kolač kako mi kažemo, domaći sir i vrhnje, štrukli na juhu i naravno dobro vino –dodaje Radovan kroz smijeh 

Sve najljepše je pred nama. Vjerujemo u zajedništvo, ljepotu Samoborskog gorja te našega grada Samobora voljni smo pokazati svima koji navrate kod nas. Kao vjernička skupina radujemo se svemu što dolazi, zagledani u budućnost polažući i obnavljajući svoje temelje u bogatoj prošlosti i kršćanskim korjenima i kršćanskom identitetu samoborskog kraja.

 

 

 

 

 

 

Tekst/foto: Ivana Crnković/ Udruga Ekosspiritus; ZGprsten)