Ljudima je lakše reći da su Pakistanci nego Romi – 10 pitanja o životu Roma u Zagrebačkoj županiji

U Zagrebačkoj županiji, prema službenim podacima, živi tek nekolicina službeno prijavljenih pripadnika romske nacionalne manjine. No stvarnost diljem Zagrebačke županije, posebice na potezu od Velike Gorice do Samobora i Zaprešića, pokazuje znatno veće brojke. Razloge tom nerazmjeru i izazove s kojima se Romi susreću objasnila je Mirela Beko, predstavnica romske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji već punih 12 godina.

Koliko Roma zapravo živi u Zagrebačkoj županiji i zašto brojke na papiru ne odgovaraju stvarnosti?

Službeno imamo samo 82 deklarirana Roma, što je nerealno malo. Problem je što se ljudi ne žele službeno izjasniti. U Samoboru su, primjerice, bila prijavljena samo četiri Roma, a u Zaprešiću je situacija slična. Najviše ih se službeno vodi u Velikoj Gorici, ali generalno, ljudi skrivaju tko su. Nedavno sam čula poražavajuću izjavu: „Radije ću reći da sam Pakistanac nego Rom.“ Za mene je to poražavajuće.

Što bi značilo da se više ljudi službeno izjasne o svom identitetu?

Izjašnjavanjem mogu ostvariti dodatne benefite koji im pripadaju, primjerice kod upisa u srednje škole ili na fakultete, gdje dobivaju dodatne bodove. Također, dostupni su im razni programi za manjine. Bez točne brojke, teško je tražiti prava koja nam pripadaju.

S kojim se izazovima Romi danas najčešće susreću?

Apsolutno najveći izazov je zapošljavanje. Predrasude su i dalje jake. Čim je koža malo tamnije boje, vrata se zatvaraju. Ironično je da smo kao društvo spremni prihvatiti radnike iz Indije ili Nepala, a za obrazovanog Roma često nema mjesta. Treba raditi na tome da su školovani pripadnici romske manjine jednako vrijedni kao i svi ostali.

Spomenuli ste školovanje. Kakva je situacija s novim generacijama?

Tu se vidi ogroman napredak. Sva romska djeca danas idu u školu, nema više toga da ne idu. Štoviše, djeca su sve uspješnija, imamo puno odličnih učenika i studenata. Najbolji dokaz tome je što smo morali podići kriterije za stipendije. Prije je bio dovoljan dobar uspjeh, a sada smo ljestvicu podigli na vrlo dobar ili odličan jer su djeca postala ambicioznija i obrazovanija.

Što vas najviše pogađa kada su u pitanju predrasude?

Predrasuda ima, naravno. One se ne pojavljuju uvijek otvoreno, ali dovoljno je da dijete malo tamnije puti ili prezimena koje ‘odudara’ i odmah se nađe netko tko će zalijepiti etiketu. To je ono što me najviše pogađa takve ružne generalizacije najčešće se slome na djeci. Još uvijek postoje situacije u kojima djeca iz miješanih obitelji dobiju pogrdan komentar samo zato što izgledaju drukčije. Smetaju me i stereotipi oko higijene, to je potpuno zastarjelo i nema veze sa stvarnošću. Danas su romske obitelji uredne, djeca su čista, njegovana, odgojena. Te predrasude jednostavno ne prate realan život kakav živimo.

Kako se nosite s negativnom slikom u javnosti zbog pojedinaca koji prose i onih koji rade probleme u javnosti?

To nam strašno narušava reputaciju. Moramo biti jasni: te problematične skupine koje prose s djecom najčešće dolaze izvana, iz drugih zemalja. Naši domaći Romi, koji generacijama žive u Zagrebačkoj županiji, srame se takvog ponašanja.

Na koji način žene doprinose zajednici i postoje li inspirativni primjeri?

Danas je položaj žena malo poboljšan u odnosu od pred 12 godina. Dosta njih se želi školovati i napraviti karijeru i stvarno se trude srušiti predrasude na koje nailaze. Ponosna sam na naše žene. Tako u svojim redovima imamo farmaceutkinje (Nuru Ismailovski), primalje (Anesu Šabani) i umjetnice (Talitu Jašarevski). To su žene koje su uspjele unatoč startnim pozicijama koje im nisu išle na ruku.

Starije generacije žena i dalje su nepovjerljive prema odlasku muškim liječnicima, stoga je najveći problem zdravstvena zaštita te skupine. Kako je prisutan sram i stid, zagovaram da nam se omogući mobilni tim koji će ići do vrata potrebitima. Pokreću se stvari u boljem smjeru, ali promjene su spore i teško opipljive.

Koje promjene u stilu života i percepciji Romi doživljavaju u posljednjih 50 godina?

Vremena geta su prošla, danas velika većina pripadnika romske nacionalnosti živi u kućama i stanovima. No jedna stvar je i dalje prisutna, a to je zajedništvo i spremnost da se ujedinimo kada je potrebno nekome pružiti ruku i biti na pomoć. Nadam se da to nikada neće nestati. Isto tako postoje i predrasude da se romska djeca ne peru i da nemaju higijenske navike. Ta vremena su odavno iza nas.

Koje mjere su najpotrebnije na razini Zagrebačke županije?

Pod hitno nam treba Akcijski plan za Zagrebačku županiju kako bi se pokrenule promjene. Trebaju nam županijske stipendije i bolja zdravstvena skrb. Radimo zajednički na tim izazovima.

Koji su planovi i prioriteti na kojima trenutačno radite?

Bilo bi lijepo kada bi se Romi bez straha i nelagode izjasnili kao ono što jesu. Treba raditi na tome da su školovani pripadnici romske manjine jednako vrijedni kao i svi ostali i da imaju ista prava prilikom zapošljavanja. I ono najvažnije – da se vrati romski ponos.

Tišina koja govori više od riječi

Kada živimo u društvu u kojem se građanin, rođen i odrastao u Hrvatskoj, osjeća sigurnije ako kaže da je stranac nego ako službeno prizna svoje pravo porijeklo, to je jasan signal za uzbunu. Strah od službenog izjašnjavanja nije samo birokratska statistika od 82 osobe; to je mjera naše društvene nezrelosti. Dok god je „lakše“ biti Pakistanac nego Rom u vlastitoj domovini, pred nama je još jako dug put.

Razgovarala: Sandra Sarija

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)