Izbjegli od rata, prihvaćeni u srcu: Kako Ukrajinci grade svoj život u Zagrebačkoj županiji

Rat u Ukrajini promijenio je živote milijunima ljudi. I dok su mnoge zemlje primile tisuće izbjeglica, Hrvatska, iako brojčano manja, pokazala je veliko srce. Upravo je empatija ono što najviše trebaju oni koji su ostavili sve, i ono što smo kao društvo znali prepoznati. Jedan od njih je i Andrej Pavlešen, predstavnik ukrajinske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji. Njegova priča počinje devedesetih, kada je kao tinejdžer iz Banje Luke stigao u Hrvatsku, u jeku Domovinskog rata. Danas živi u Velikoj Gorici, ima obitelj i više od desetljeća posvećen je očuvanju kulture, jezika i povezanosti ukrajinske zajednice s društvom u kojem žive.

S gospodinom Andrejem Pavlešenom, razgovarali smo o tome kako danas izgleda život ukrajinskih izbjeglica u Hrvatskoj, s kakvim se izazovima suočavaju i koliko je važno imati nekoga tko razumije.

- Došao sam u Hrvatsku kao srednjoškolac, na početku rata. Prvo sam bio kod strica, a roditelji su došli kasnije. Moja priča je zapravo priča o ukrajinskoj dijaspori, pradjed mi je rođen ovdje još 1910. godine. Po tati sam Ukrajinac, mama mi je Hrvatica. Iako su prošle generacije, jezik i običaji su ostali dio našeg života. Biti manjina nije značilo biti manje svoje, nego nositi jednu i drugu kulturu - započinje svoju priču.

To iskustvo, kaže, dalo mu je ne samo razumijevanje, nego i odgovornost da pomogne onima koji su u sličnim okolnostima.

- Kada je počeo rat u Ukrajini, znao sam što ljudi proživljavaju. I znao sam koliko je važno da netko tu bude uz njih, da razumije, sluša i ponudi konkretnu pomoć – dodaje Andrej.

Točan broj izbjeglih Ukrajinaca koji trenutačno borave na području Zagrebačke županije teško je procijeniti. Situacija se stalno mijenja, ljudi dolaze i odlaze, a neki ostaju ovdje bez ikakvog kontakta sa zajednicom.

- Procjenjujemo da se radi o koliko stotina ljudi. Ali istina je da nemamo točan broj, jer mnogi nikada ne stupe u kontakt s nama. Pogotovo oni iz IT sektora, koji rade od kuće, financijski su stabilni, nemaju potrebe za podrškom i vode potpuno neovisan život. Dođe mi tako da nekoga sretnem u dućanu ili na parkiralištu, gdje vidim ukrajinske tablice i shvatim – ne poznajemo se – priča nam gospodin Andrej.

Integracija u društvo je veliki problem za pridošlice. Jezične, kulturološke razlike, sve ono što nas čini različitima, nemoguće je svladati u kratkom razdoblju. Svjedoci smo velikog dolaska stranih radnika, od kojih mnogi ne poznaju hrvatski jezik. I izbjeglice iz Ukrajine svjesne su da bez jezika nema prave integracije.

- Jezik je prva prepreka, ali i prvi korak ka osjećaju pripadnosti. Kod Ukrajinaca je situacija ipak drugačija. Velika većina njih je svjesna da, ako žele normalan život moraju naučiti hrvatski. I ono što je važno, trude se i to se vidi. U početku su mnogi vjerovali da će ostati samo kratko, nitko nije očekivao rat koji će trajati godinama. Zbog toga je u početku bilo teško motivirati ljude da uče jezik. Mi koji smo prošli rat, znali smo da se neće tako brzo vratiti i otvoreno smo im to rekli – kaže Andrej.

- U tom procesu ogromnu ulogu odigrale su lokalne institucije; Zagrebačka županija, Grad Velika Gorica, POU, volonteri, udruge. Organizirani su besplatni tečajevi hrvatskog jezika, uz certifikate, kako bi se ljudi što lakše mogli zaposliti i uklopiti u svakodnevni život. Tamo nisu samo učili jezik, upoznavali su se, prijateljevali, postali su zajednica. I zato nam je sada žao što se ti tečajevi više ne održavaju. Ljudi i dalje dolaze i sve je više upita gdje mogu učiti hrvatski? – dodaje naš sugovornik.

(Šteta što u Hrvatskoj za razliku od nekih drugih zemalja EU na državnoj razini organizirano učenje jezika naročito stjecanja certifikata što je nužno za zapošljavanje, a što bi uvelike olakšalo integraciju u društvo)

Između birokracije i preživljavanja

Zapošljavanje pridošlica može biti izazovno, pogotovo kada su potrebne prilagodbe za integraciju na tržište rada. Stoga ga pitamo, kakva je situacija s Ukrajincima u Zagrebačkoj županiji? U kojim sektorima su najviše angažirani?

- Unatoč teškoj situaciji, većina Ukrajinaca koji su stigli u Hrvatsku, uspjela se zaposliti i to vrlo brzo nakon dolaska. Nisu birali poslove, nisu se žalili. Prihvaćali su ono što im se nudilo, jer od nečega se mora živjeti. Veliki dio ljudi koji su došli su visokoobrazovani. Ima tu profesora, liječnika, inženjera, a danas rade u trgovinama, pekarama, čiste po kućama ili u firmama. Rade sve što mogu i to rade pošteno – odgovara i dodaje:

- Najveći problem i dalje je nostrifikacija diploma, zbog čega mnogi ne mogu raditi u struci. Postupak je često dug, skup i kompliciran, a dok čekaju, rade što mogu.

Zemlja kao Hrvatska koja osjeća nedostatak stručne radne snage mogla bi jako puno dobiti kada bi se ti procesi ubrzali ili pojednostavili. Ti ljudi imaju znanje i volju, ali sustav ih još uvijek sputava. Andrej Pavlešen ističe kako bi bilo korisno uložiti više napora upravo u administrativnu podršku, jer bi to bio korak ne samo prema zapošljavanju, nego i prema zadržavanju ljudi koji u Hrvatskoj već sada grade novi život, novi dom.

Prihvaćenost. Ta riječ nosi težinu, osobito njima koji dolaze u nepoznatu zemlju, s traumom na leđima, ne znajući koliko ćete ostati ni kako će vas ljudi dočekati. Jesmo li se pokazali kao dobri domaćini, jesmo li dovoljno otvorili svoja srca i domove i pokazali empatiju koju su pokazivali nama u Domovinskom ratu? – pitamo našeg sugovornika.

- Hrvatska je pokazala veliko srce i to od samog početka. Od državnog vrha pa do najobičnijih građana, svi su reagirali. Gradovi, općine, škole, zdravstveni sustav.. Pokazali su da znaju kako pružiti sigurnost kad je najpotrebnija – kaže Andrej.

- Izbjeglice su smještene u hotele, organizirani su volonteri, prevoditelji, pokrenute su donacije, uključeni su stručnjaci. Roditelji su dobili informacije, djeca su krenula u školu, iako ne bez straha. Neki u početku nisu slali djecu odmah, strah, jezik, traume, sve je to normalno. Ali najvažnije je bilo da su znali da imaju gdje biti, da im netko želi pomoći. Tu podršku su osjetili, a ona traje i dalje, kroz svaki razgovor, svaki telefonski poziv i svaki događaj na kojemu se netko potrudi da ih podsjeti: niste sami.

Stara dijaspora, nova nada

Kultura, tradicija, običaji, sve ono što nosi čovjek sa sobom, čak i kada izgubi dom. Za Andrej Pavlešena, upravo je to ono što ljudima daje osjećaj da nisu samo preživjeli, nego da još uvijek pripadaju i Ukrajini i mjestu u kojemu sada žive.

Više od deset godina bio je predsjednik Ukrajinske zajednice Grada Zagreba, a danas je aktivan i u županiji, gdje nastoji povezati staru i novu dijasporu – one koji ovdje žive već generacijama i one koji su stigli zbog rata. Neki od njih će ostati i postati dio zajednice u Hrvatskoj

- Uspjeli smo spojiti obje strane. Organiziramo radionice, književne večeri, gostovanja, predstavljanja tradicionalnih jela na manifestacijama poput Gastro Turopolja. Ljudi sudjeluju. Važno im je.. I njima, a i meni.

Ukrajinska Zajednica u Zagrebu ima i kazališnu, glazbenu, etnografsku sekciju, a kada mogu uključuju i domaće stanovništvo Hrvate, jer kultura, kažu, ne pripada samo jednoj skupini. Ona se njeguje u dijalogu.

- Najveća vrijednost takvih događanja je kada ljudi vide da su pozvani, da ih se ne gura na marginu, nego da ih se poziva da pokažu tko su i što vole – kaže Andrej.

Ne samo preživjeti nego pripadati

U sklopu nastojanja da se kroz kulturu očuva identitet, ali i oda počast stradanju i otpornosti ukrajinskog naroda, sve češće se organiziraju događanja koja nadilaze folklor u suradnji s drugim udrugama i organizacijama, Hrvatskim PEN centrom i Ukrajinskim domom u Zagrebu. Jedno takvo bilo je i gostovanje glumaca Mariupoljskog dramskog kazališta, koje je održano 22. ožujka u Zagrebu.

- Jedno od najsnažnijih iskustava koje je ostavilo dubok trag bio je upravo njihov nastup. Riječ je o glumcima koji su među rijetkima preživjeli bombardiranje Mariupoljskog teatra, napada u kojem je prema procjenama poginulo više od 600 ljudi. U zgradi su se tada nalazile isključivo žene i djeca. Ispred teatra bijelim velikim slovima, bio je ispisan natpis DJECA, dovoljno velik da se vidi iz zraka. Ipak, bomba je pala. Tijela nisu nikada izvučena, a ruševine su bagerima zatrpane. Teatar je postao masovna grobnica.

- Predstava je bila toliko potresna da nisam mogao pljeskati, samo sam šutio i gutao knedle. Ti ljudi, glumci, svjedoci, nose u sebi strahotu koji mnogi ne mogu ni zamisliti. To su živi svjedoci genocida. Ovakva svjedočanstva, iako bolna, neophodna su. Za Ukrajince da osjete da nisu zaboravljeni, za Hrvate da vide, čuju i razumiju.

Andrej Pavlešen svoju ulogu ne vidi samo kao formalnu funkciju. Više kao poslanje da bude glas, most, podrška. Prvi je izabrani predstavnik ukrajinske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji, a svoju dužnost shvaća ozbiljno i s puno osobne motivacije.

- Moj cilj nije samo predstavljati ljude koji su ovdje generacijama, nego uključiti i one koji su došli zbog rata. Da osjete da imaju pravo sudjelovati, da nisu gosti, nego dio zajednice. I da imaju što pokazati. I želim reći hvala Hrvatska i hvala svim ljudima dobrog srca u Hrvatskoj.

U izazovima koji nisu birani ni željeni, Hrvatske je pokazala ono najbolje od sebe; otvorenost, solidarnost i spremnost da pruži ruku. I to ne samo kroz sustav, već kroz ljude. Susjede, učitelje, liječnike, prevoditelje, volontere. One koji su rekli „Tu ste! Dobro došli“

Zato je važno nastaviti graditi mostove, stvarati prilike, poticati razumijevanje. Jer pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno nije privilegij, to je odgovornost svakoga društva koje želi gledati naprijed. U tome i dalje imamo priliku biti primjer drugima.

(autor: Sandra Sarija)

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)