Željka Horvat-Vukelja nominirana za prestižnu nagradu iz svijeta dječje književnosti: "Najponosnija sam na direktan rad s djecom"

U užem izboru za prestižnu međunarodnu nagradu za dječju književnost Astrid Lindgren Memorial Award za 2025. godinu našla se poznata hrvatska spisateljica Željka Horvat-Vukelja. Najpoznatija po svojim slikopričama, pričokazima i slikovnicama za djecu kojima kroz svoj životni rad nastoji približiti knjigu i pisanu riječ najmlađima i uvesti ih u predivan svijet knjiga i književnosti, nalazi se među 265 kandidata iz 71 zemlje svijeta.

Rođena Sinjanka, od 1979. godine stanovnica je velikogoričke Podbrežnice kamo je doselila sa svojom obitelji. Željka Horvat-Vukelja stalna je suradnica Gradske knjižnice Velika Gorica, a za ovu nagradu, čija je nominacija izvanredno priznanje njezinom radu i doprinosu književnosti i kulturi, kandidirala ju je Komisija za knjižnične usluge za djecu i mladež Hrvatskog knjižničarskog društva.

Književnica, pripovjedačica, učiteljica, urednica, recenzentica – bogato profesionalno i životno iskustvo je iza Željke Horvat-Vukelje koje je izravno potvrdila nominacija za jednu od najvažnijih međunarodnih nagrada koja za cilj ima promociju prava svakog djeteta na dobru priču. Uz nagradu Hans Christian Andersen koja se dodjeljuje najboljem piscu i ilustratoru za djecu i mlade povodom Svjetskog dana dječje knjige, Astrid Lindgren Memorial Award najveća je nagrada za književnike toga područja. Našoj sugrađanki Željki je velika čast.

-Kad su mi iz Dječjeg odjela Gradske knjižnice Velika Gorica javili da sam ja kandidatkinja za nagradu bila sam jako počašćena i radosna. A kad sam dobila potvrdu o nominaciji i shvatila da je moje ime na popisu uz velika imena svjetske književnosti bilo mi je zaista drago, ponosna sam na to i zahvaljujem vrijednim knjižničarkama koje su me kandidirale – kaže nam Željka.

Iz torbe izlaze rekviziti koji vode u svijet mašte

Nominacija je, usudimo se reći, došla potpuno zasluženo jer iza gospođe Željke je više od 300 slikopriča, radio priča i video priča te više od 2000 susreta s djecom u vrtićima, školama, knjižnicama diljem Hrvatske, ali i izvan nje. Dolazi im pričati priče, a sa sobom uvijek nosi torbu iz koje izlaze njezini protagonisti koji male slušatelje uvode u čaroban svijet mašte.

-Imam svoju malu torbu s didaktičkim priborom. Sa stvarčicama s kojima pričam priče. Djeca očekuju lutke, neku pozornicu, nekima i kažu da će biti predstava, ali zapravo sam ja ta predstava! Ne bih se sama nikad tako nazvala. To su zapravo moji „pričokazi”. Djeca očekuju reflektore, presvlačenje, krune na glavi. Ali to su priče o četkicama za zube, trzalicama za tamburu, izgubljenim ključevima... Ili iz torbe izvadim male glazbene instrumente i to im bude jako zanimljivo. Vole instrumente, glazbu, zvukove. I tako nastaje „pričokaz” ili „glazbokaz” - objašnjava nam Željka te kaže kako je u tom procesu njezina uloga učiteljice, važnija od uloge književnice.

Kako prići djeci, kako im biti zanimljiva i kako im se približiti, to iskustvo stekla je kroz rad u obrazovanju, prvenstveno u razredu kao učiteljica stranih jezika. Gotovo čitav radni vijek, 28 godina rada, provela je u Školskoj knjizi, te kao urednica časopisa „Modra lasta” i suradnica u dječjem časopisu „Smib”, a već više od 35 godina djeci priča priče. I od kad je u mirovini ta njezina aktivnost nije stala, naprotiv, motivacija je i dalje tu.

-Priča koju objavimo će ostati, a rad na terenu će se izgubiti, ali ako ste pridobili petero djece, desetero ili daj Bože više, da slušaju, da uče o knjizi, da ih uvučete u priču, načinili ste strašno veliku stvar – ističe Željka.

-Puno sam toga prohodala, puno iskustava stekla i davala učiteljicama i odgojiteljicama ideje kako raditi s djecom, a i od njih sam upijala mnogo toga lijepog. Imam uvid u hrvatsko školstvo kakav drugi nemaju i ne bih rekla loše stvari o njemu. Ima puno više lijepih stvari za koje se i ne zna, i koje u reformi školstva nije trebalo niti dirati jer su dobre – priznaje nam Željka i pohvaljuje interdisciplinarni rad nastavnika, kreativnost djece i učiteljica, suradnju s roditeljima.

„I djeca su moji protagonisti”

Najpoznatija je Željka po svojim slikopričama kroz koje djeca uče čitati, ali i razvijati maštu i kreativnost. Piše jednostavno i zanimljivo pa njezini radovi kod mališana nailaze na plodno tlo.

-Slikopriče su postojale i prije, samo se nisu tako zvale. Čitala sam ih u "Radosti" kad ju je uređivao Grigor Vitez. To je meni bilo nešto najljepše na svijetu. Počela sam ih pisati kao odrasla književnica, najprije na francuskom jeziku da učenicima malo olakšam početke pisanja i čitanja. U Školskoj knjizi, u suradnji s urednicom Slavenkom Halačev, nastao je taj naziv slikopriče, na koji smo ponosni i koji se kasnije počeo upotrebljavati i od strane drugih autora. To je postala opća imenica koju smo mi stvorili u našem "laboratoriju" radeći na mojoj prvoj knjizi slikopriča- ispričala nam je Željka.

Kasnije su nastali „pričokazi”, a u doba korone video priče koje Željka objavljuje na YouTube kanalu i na internetskoj stranici, a koji su bile najbolji format u doba lockdowna. Posebna forma su i „glazbokazi” na koje djeca izrazito lijepo reagiraju, govori nam Željka.

- Uzmimo za primjer Beethovenovu uspavanku, koja je pjevna i lijepa, ali je to djeci pomalo dosadno slušati. No ako ja njima ispričam priču o školjčici i ribici o kojoj pjeva pjesma i ako to pokažemo to s lutkicama od kolaž papira, pa ako su oni alge od tila koje se njišu u ritmu Beethovenove glazbe, e, onda je to pravi „glazbokaz” – kaže Željka i dodaje:

-Djeca su mi u pričanju potrebna, ona su također moji protagonisti i ona to osjećaju, vole to. Ja im pričam, tražim od njih da sudjeluju, krenemo zajedno u svijet mašte. A na kraju ih i ocijenim i nagradim.

Najponosnija na rad s djecom

U svom bogatom književnom stvaralaštvu, Željka je, kaže nam, najponosnija upravo na direktan rad s djecom. I dok su za mnoge djeca zahtjevnija publika od odraslih, ona sa svojom publikom uživa. Iako joj je već kao 15-godišnjakinji u Večernjem listu objavljena priča za odrasle, i priznaje kako je u mlađim danima željela pisati ipak nešto drugačije, "intelektualne" priče, zahvalna je što je u sebi prepoznala dar koji ima za one najmlađe čitače i što je taj dar odlučila slijediti.

- Ako sam od stotina tisuća djece s kojima sam komunicirala, u nekima od njih pobudila da osjete što bi oni voljeli raditi u životu ili ako sam nekome sugerirala neki hobi koji će voljeti cijeli život, ja sam puno učinila – kaže naša sugovornica i dodaje:

- Znati se približiti djeci i zainteresirati ih - to je veliko umijeće, ali meni to nije teško. Djeca su očito moja publika. I hvala Bogu da sam spoznala što je moja domena. U mladim danima htjela sam pisati realistične romane za djecu. Ivan Kušan mi je bio pojam. No shvatila sam da to nemam u sebi. Erich Kästner, Mato Lovrak - to je nešto predivno. Pokušavala sam pisati takvu literaturu, ali nije išlo. No bila sam dobra urednica Modre laste, dobra učiteljica, dobra pripovjedačica uživo. To sam iskreno i sa srcem radila i ostavila trag– s ponosom nam kaže Željka.

Najvažnije joj je što je u svom radu ostala originalna, autentična i to je ono što djeca vole i prepoznaju.

- U književnosti, onoj za djecu i onoj za odrasle, najvažnija je autentičnost i čista, iskrena pobuda da pišeš i da nešto DOBRO priopćiš svojem čitatelju. Pa ako i pišeš samo zato da bi nekoga zabavio i ako je to ispričano kvalitetnim stilom pa iskreno zatitra s čitateljevom dušom - to je također vrijedna literatura, zašto ne?!

Djeci treba objasniti kako dati šansu knjigama

U današnjem svijetu visokih tehnoloških dostignuća, pametnih telefona, tableta, računala, svijetu u kojem su društvene mreže preuzele glavnu ulogu, djeci je teže nego ikad pažnju skrenuti na tradicionalnu knjigu i pisanu riječ. Željka im ipak pristupa s jednakim žarom kao nekad, i kaže kako nema neki poseban recept u odnosu na starije generacije s kojima je počinjala.

-Priče su mi sada malo kraće, organizirane tako da zanimljivost bude odmah na početku jer brojne stvari djeci odvlače pažnju– kaže Željka dodajući kako se uz sve što ih okružuje, djeci teško danas suočiti s „debelom” knjigom, stoga im ona nastoji objasniti na koji način dati šansu knjigama:

- Knjigu im nastojim prikazati kao živo biće, objasnim im da se knjiga raduje kad je uzmu s police, i kako je teško knjigama koje nitko nikad ne odnese kući. A knjiga voli vidjeti kako je kod tebe doma - kažem im. Najprije gleda tebe kakav si, čudi se: „Aha, ovo mu je soba, kako je tu lijepo!”... Sve im nastojim antropomorfizirati, kao da je sve oko nas živo...

Od Zvončića do Hrabrice

Oživjeli su tako i likovi iz njezinih priča kojih je teško sve pobrojati. Zdenko Slovojed, Petra koja uči plivati, Hrabrica i drugi postali su dio lektire, a Hrabrica je dobio i vlastitu predstavu. Kroz svoje likove Željka je ostvarila dio sebe, svakom od njih udahnula dušu tako da upravo oni mogu ocrtati njezin vedar, pomalo vrckav, ali odmjeren karakter. Za kraj smo je upitali koji od njezinih likova joj je najdraži.

-Teško mi je reći, možda mali patuljčić Zvončić koji živi u posudi za cvijeće u Gornjem gradu i koji nikad nije putovao, a onda ga Lastavica odvede na putovanje na kojem upoznaje cijelu Hrvatsku. On je plašljiv, a i ja sam kao dijete u nekim stvarima bila plašljiva, ali sam se naučila da moramo biti hrabri – ispričala je Željka.

Od Zvončića do Hrabrice teče priča života naše sugovornice prepuna razdraganih susreta s najmlađim članovima našeg društva s kojima je uvijek iznova putovala u svijet mašte i tako ostavila neizbrisiv trag u svijetu dječje književnosti. Nominacija za spomenutu prestižnu nagradu to je i potvrdila, a mi našoj sugovornici želimo puno sreće i uspjeha do proglašenja dobitnika, 1. travnja 2025. godine.

Dok smo tako ugodno razgovarali s našom cijenjenom sugrađankom, u zatvoreni dio kafića uletio je jedan vrapčić koji nikako nije mogao pronaći izlaz. U istom trenu Željka je pronašla inspiraciju za neku od svojih novih priča, slikopriča ili možda pričokaza. Možda neće biti ispričana potpuno vjerno, kaže, no odlika pravog pisca jest da početnu ideju dotjera i osmisli kako bi bila zanimljiva onima kojima je namijenjena.

-Od stvarnih događaja crpim inspiraciju. U svom loncu (pokazuje na glavu, op.a.) dodam nešto, kao što kuharica doda malo peršina, malo papra, „Vegetice”, pa proba i doda još nečega, tako i ja nešto dodam, nešto skratim, i tako nastaje još jedna priča – rekla nam je Željka Horvat-Vukelja u čijem će se „loncu” zasigurno skuhati još puno, puno lijepih priča.

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)